This translation may not reflect the changes made since 2021-07-11 in the English original.

You should take a look at those changes. Please see the Translations README for information on maintaining translations of this article.

Zašto softver ne bi trebao imati vlasnike

Richard Stallman

Digitalna informacijska tehnologija pridonosi svijetu, čineći lakšima prepisivanje i preinačivanje informacija. Svima nama računala obećavaju lakše bavljenje svime time.

Ne želi svatko da to bude lakše. Sustav autorskih prava softverskim programima dodjeljuje “vlasnike”, od kojih većina zadržavaju možebitnu blagodat od softvera nedostupnima ostatku javnosti. Oni žele biti jedini koji mogu kopirati i preinačavati softver kojeg mi rabimo.

Sustav autorskih prava uzrastao je s tiskom—tehnologijom za masovnu proizvodnju prijepisa. Autorsko pravo se dobro slaže s tom tehnologijom zato što ono ograničava samo vele proizvođače prijepisa. Ono nije oduzelo slobodu čitateljima knjiga. Obični čitatelj, koji nije posjedovao tiskarski stroj, mogao je prepisati knjige samo perom i tintom, i rijetki su čitatelji bili tuženi zbog toga.

Digitalna tehnologija je okretnija od tiskarskoga stroja: kada je informacija u digitalnom obliku, možete je lako kopirati da biste je podijelili s drugima. Upravo se ova fleksibilnost loše slaže sa sustavom autorskih prava. To je jedan od razloga rastućih gadnih i drakonskih mjera, koje se sada koriste u nametanju autorskih prava nad softverom. Promislite o ovim četirima navadama Udruge softverskih izdavača (Software Publishers Association, SPA):

Sve ove četiri navade podsjećaju na one provođene u bivšem Sovjetskom Savezu, gdje je svaki stroj za kopiranje bio pod stražom da bi se spriječilo zabranjeno kopiranje, i gdje je svaki individuum morao potajice presnimiti informacije i poslati ih iz ruke u ruku kao “samizdat”. Naravno, postoji razlika: povod za nadzor informacija u Sovjetskom Savezu bio je političke naravi; u SAD-u povod je dobit. Ali nas se dotiče samo čin, ne i povod. Svaki pokušaj sprječavanja dijeljenja informacija, bez obzira na razlog, vodi na jedne te iste metode i na istu grubost.

Vlasnici navode nekoliko vrsta argumenata koji im daju vlast da nadziru kako mi rabimo informacije:

Što je društvu uistinu potrebno? Ono treba informaciju koja je istinski dostupna svim njegovim građanima—na primjer, programe koje ljudi mogu čitati, popravljati, prilagođavati, i poboljšavati, a ne samo izvršavati. Ali ono što vlasnici softvera u pravilu isporučuju je crna kutija koju ne možemo ni proučavati ni mijenjati.

Društvu je također potrebna sloboda. Kad program ima vlasnika, korisnici gube slobodu ravnanja jednim dijelom njihovih vlastitih života.

A iznad svega, društvo treba ohrabrivati duh dobrovoljne suradnje u svojih građana. Kada nam vlasnici softvera kažu da je pomaganje našima bližnjima na prirodni način “piratstvo”, oni onečišćuju građanski duh našega društva.

Iz toga razloga kažemo da je slobodan softver stvar slobode, a ne cijene.

Gospodarstveni argument za vlasnike je pogrešan, ali je gospodarstvo stvarno. Neki ljudi pišu korisni softver iz zadovoljstva pisanja ili za divljenje i ljubav; ali ako želimo više softvera nego što ga ti ljudi pišu, moramo nabaviti kapital.

Još od 1980-ih, developeri slobodnog softvera su iskušali razne metode nalaženja kapitala, s ponešto uspjeha. Nema potrebe da se ikoga učini bogatim; prosječni dohodak je dovoljno poticajan za mnoge poslove koji su manje zadovoljavajući nego programiranje.

Godinama, sve dok uzajamna povezanost to nije učinila nepotrebnim, živio sam od unaprjeđivanja slobodnog softvera kojeg sam bio napisao. Svako unaprjeđenje bilo je dodano na standardnu objavljenu inačicu te je tako konačno postalo dostupno svekolikoj javnosti. Mušterije su mi platile tako da bih ja radio na unaprjeđenju kojeg su željeli, radije nego na privlačnim i značajnim stvarima u programu, koje bih ja inače bio smatrao najvišim prioritetom.

Neki razvijatelji slobodnog softvera zarađuju novac prodavajući usluge podrške. U 1994., Cygnus Support, s oko 50 uposlenika, procjenjuje da je oko 15% aktivnosti njegova osoblja usmjereno na razvoj slobodnog softvera—prilični postotak za softversku tvrtku.

U ranim 1990-im, tvrtke, uključujući Intel, Motorolu, Texas Instruments i Analog Devices, su sjedinile kapital za stalni razvoj slobodnog GNU kompilatora za C jezik. Većina GCC razvoja se još uvijek radi od strane plaćenih developera. GNU kompilator za Ada jezik je financirani u 90-ima od strane Zračnih snaga SAD-a, i nastavljeni je od tada od strane tvrtke posebno osnovane za tu svrhu.

Sve su ovo mali primjeri; pokret slobodnog softvera je još uvijek mali, i još uvijek mlad. Međutim, primjer radija podržavanoga od slušateljstva u ovoj zemlji [SAD] pokazuje da se može podržavati veliki poduhvat bez tjeranja svakog korisnika da plati.

Kao korisnik računala danas, možete se naći kako koristite vlasnički program. Ako vas prijatelj zatraži da načinite kopiju, bilo bi loše odbiti ga. Suradnja je važnija od autorskoga prava. Međutim, potajna suradnja ne čini dobro društvu. Osoba treba težiti uspravnu i otvorenu životu s ponosom, a to znači reći "Ne" vlasničkom softveru.

Vi zaslužujete biti kadrima surađivati otvoreno i slobodno s drugim ljudima koji rabe softver. Vi zaslužujete biti kadrima učiti kako softver radi, i poučavati vaše učenike njime. Vi zaslužujete biti kadrima uposliti vašega omiljenoga programera da vam popravi program kada se pokvari.

Vi zaslužujete slobodni softver.

Fusnote

  1. Optužbe su naknadno bile odbačene.

Ovaj esej je objavljen u Free Software, Free Society: The Selected Essays of Richard M. Stallman.